subota, 11. lipnja 2011.





UNIVERZITET ISTOČNO SARAJEVO
Ekonomski fakultet








SEMINARSKI RAD


„NOVAC”




             Profesor:                                             Student:
Prof . Dr. Novo Plakalović                     Dušica Ristović









Istočno Sarajevo, jun 2011. god.








Sadržaj

UVOD
  1. Tržište i tržišni mehanizmi
  2. Novac
  3. Funkcije novca
3.1.  Novac kao sredstvo razmjene
3.2.  Novac kao mjera vrijednosti
3.3.  Novac kao sredstvo plaćanja
3.4.  Novac kao blago
  1. Oblici novca   
4.1.  Kovani ili metalni novac
4.2.  Papirni novac
4.3.  Depozitni novac
  1. Novčana masa
  2. Količina novca u opticaju
  3. Paritet novca I devizni kurs
  4. Bankarstvo
  5. Infacija
ZAKLJUČAK
LITERATURA


UVOD

Svakodnevno u životu susrećemo se sa kategorijama kao što su: tržište, cijene, novac, devizni kurs, inflacija, bruto društveni proizvod, nacionalni dohodak , kamata i sl.
Pitanja koja se ponavljaju u vezi sa ovim pojmovima su: šta oni znače, kako ih ekonomska nauka definiše, koji su faktori koji utiču na nastanak određenih ekonomskih kategorija, da li postoje određene zakonitosti, da li iste imaju negativne posljedice na razvoj proizvodnje i tržišnu privredu i da li postoje mjere i aktivnosti kojima se negatoivne posljedice mogu spriječiti, da li postoji intervencija države u tržišnoj privredi i koji su njeni instrumenti i sl.

U savremenim uslovima privređivanja, razvoj tržišta, razvoj robne proizvodnje i privrede uopšte, uslovio je različite pojave bez kojih je teško zamisliti privredu i društveni život uopšte, kao što su :
-proizvodnja,
-potrošnja,
-tražnja,
-investicije,
-novac,
-bankarstvo,
-inflacija,
-monetarna i fiskalna politika,
-međunarodna razmjena i sl.


Sama riječ novac je simbol: društvenog položaja, dostignutog nivoa blagostanja, tržišne privrede, jezik sporazumjevanja među ljudima, karika koja povezuje robne proizvođače, ali i glavni razlog mnogih kriminalnih radnji.
Jedna od definicija novca je da je novac roba koja ima svoju upotrebnu vrijednost i vrijednost kao i svaka druga roba, ali za razliku od ostalih roba novac je opštepriznato ili opšteprihvatljivo sredstvo razmjene koje se koristi pri plaćanju roba i usluga.
U svoj razvoju kroz istoriju, novac kao opšti ekvivalent razmjene pomoću koga se izražava vrijednost svih drugih roba, pojavljuje se u različitim oblicima i to; u obliku metalnog novca, papirnog novca i depozitnog novca.
Država kao glavni regulator novca u zemlji, proglašava papirni novac zakonskim sredstvom plaćanja, propisujući mu oblik , veliučinu, boju, apoene i sl, po osnovu čega se papirni novac jedne zemlje razlikuju od papirnog novca druge zemlje.
U uslovima liberalizacije tržišta, razvoja međunarodne trgovine i uspostavljanja slobodnog tržišta novca posebno značajno pitanje je pariteta novca i deviznog kursa.


1.Tržište i tržišni mehanizmi
Pod pojmom tržišta  podrazumijevaju se mehanizmi putem kojih se susreću kupci i proizvođači da bi razmjenili proizvode i usluge za novac, odnosno, mehanizmi putem kojih se susreću kupac i prodavac s namjerom da utvrde količine roba koje će razmjeniti i cijene po kojima će se to učiniti.

Osnovni instrument putem kojeg djeluje tržište su cijene, i to u smislu da:

  • Cijene predstavljaju vrijednost datog dobra izraženog u novčanom obliku i
  • Cijene koordiniraju odluke proizvođača i potrošača na tržištu

Funkcija cijena kao koordinatora odluka proizvođača i potrošača na tržištu, ogleda se u tome, da više cijene smanjuju potrošnju potrošača i podstiču proizvodnju, a niže cijene podstiču potrošnju i obeshrabruju proizvodnju, proizvođača.
Ključne dileme svake privrede na koje tržište daje odgovore je: šta proizvoditi, kako i za koga.
Šta će se proizvoditi određuju potrošači, usmjeravajući novac prema proizvođačima koji nude potrebne proizvode. Na drugoj strani, proizvođači teže maksimiziranju  profita iz poslovanja, ulažući u proizvodnju sa visokim profitom, a napuštajući područja u kojima gube novac.
Kako proizvoditi određuje se konkurencijom  među različitim proizviđačima. Osnovni cilj proizvođača, ostvariti maksimalni profit, moguće je postići uvođenjem novih tehnologija putem kojih se isti obim proizvodnje postiže uz manje utroške resursa  i smanjenje troškova proizvodnje.
Pitanje, za koga proizvoditi, odlučuje se ponudom i tražnjom na tržištu proizvodnih faktora. Na tržištu, nosioci ponude su proizvođači  koji su spremni da dobra prodaju po datim tržišnim cijenama, a nosioci tražnje na tržištu su kupci koji svojim raspoloživim novcem određuju tražnju za pojedinim vrstama roba.
Količina koja se traži i cijene su obrnuto proporcionalne, što znači da svako povećanje cijena ima za posljedicu smanjenje tražnje i obrnuto, kada cijena dobra opada, raste količina traženog dobra. To važno svojstvo naziva se zakon opadajuće tražnje.
Količina dobra koja se kupuje zavisi ne samo od cijene dobra, nego i od niza drugih faktora kao što su: prosječan nivo dohotka, cijene i dostupnosti komplementarnih dobara, cijene i mogućnosti nabavke supstituta, kao i od subjektivnih faktora, kao što su ukusi, tradicija, i sl.
Intezitet međuzavisnosti cijena i količina pokazuje koeficijent elastičnosti. Naime, koeficijent elastičnosti tražnje pokazuje kako se mijenja tražnja za određenim dobrom kada se mijenja njegova cijena. Zavisno od veličine koeficijenta elastičnosti, elastičnost tražnje može da bude:
  • Beskonačno elastična – mala promjena cijene uslovljava prestanak kupovine datog dobra
  • Beskonačno neelastična – kada promjena cijena ne izaziva promjenu traženih količina
  • Elastična – kada promjena cijena od 1% uzrokuje promjenu traženih količina veću od 1%
  • Jedinično elastična – kada je procenat promjene traženih količina jednak procentu promjene cijene i
  • Neelastična – kada promjena cijena od 1% ne izaziva promjenu traženih količina

Pored ovih vrsta elastičnosti tražnje, postoji i unakrsna elastičnost, koja pokazuje međuzavisnost različitih dobara, odnosno, koja pokazuje procenat promjene tražnje za određenim dobrom ako se promjeni cijena drugog dobra.
Ukoliko se cijene ne mijenjaju, promjena tražnje će biti uslovljena promjenama dohotka. Odnos između promjene dohotka i tražnje naziva se koeficijent dohodovne elastičnosti. Zavisno od veličine koeficijenta dohodovne elastičnosti, elastičnost tražnje može da bude:
  • Elastična – tražnja za dobrima raste brže od rasta dohotka
  • Neelastična – tražnja za dobrima raste sporije od rasta dohotka
  • Jedinično elastična – tražnja za dobrima i dohodak imaju isti procenat promjena.

Na tržištu proizvodnih faktora, proizvođači su nosioci ponude dobara ili robe. Ponuda robe se definiše kao količina robe koju su proizvođači spremni da prodaju po datim tržišnim cijenama. Opšte pravilo za ponudu je da što su cijene nekog dobra više, to je veća količina tog dobra koja se nudi na tržištu, što znači da podsticaj za veću proizvodnju i ponudu može nastati samo uz porast cijena. Međutim, obim ponude zavisi i od niza drugih faktora kao što su: troškovi proizvodnje, cijene inputa, cijena supstituta, mogućnost sticanja profita, organizacija tržišta i sl.
Odnos između procenta promjene količine nekog dobra i procenta promjene cijene tog dobra naziva se cjenovna elastičnost ponude. Zavisno od veličine koeficijenta, cjenovna elastičnost ponude može da bude:
  • Elastična – ponuda raste brže od rasta cijena
  • Neelastična – ponuda raste sporije od rasta cijena
  • Jedinično elastična – ponuda dobara i cijena datih dobara imaju isti procenat promjena.
Na tržištu proizvodnih faktora proizvođači su nosioci ponude dobara ili roba. Ponuda robe se definiše kao količina robe koju su proizvođači spremni da prodaju po datim tržišnim cijenama. Opšte pravilo za ponudu je da što su cijene nekog dobra više to je veća količina tog dobra koja se nudi na tržištu, što znači da podsticaj za veću proizvodnju i ponudu može nastati samo uz porast cijena. Međutim, obim ponude zavisi i od niza drugih faktora kao što su: troškovi proizodnje, cijena inputa, cijena supstituta, mogućnost sticanja profita, organizacija tržišta i sl. Odnos između procenta promjene količine nekog dobra i procenta promjene cijene tog dobra naziva se cijenovna elastičnost ponude. Zavisno od veličine koeficijenta, cijenovna elastičnost ponude može da bude:
-elastična-ponuda raste brže od rasta cijena
-neelastična-ponuda raste sporije od rasta cijena
-jedinično elastična-ponuda dobara i cijena datih dobara imaju isti procenat promjena.


2.NOVAC
U uslovima razvoja robne proizvodnje, trampa kao oblik razmjene, koja podrazumjeva razmjenu robe za robu, postala je ograničavajući faktor prometa proizvoda, jer je bilo teško upoređivati upotrebnu vrijednost velikog broja različitih roba.
Istovremeno, veliki broj proizvoda različite vrijednosti i upotrebne vrijednosti, proširenje tržišta uslovilo je potrebu za utvrđivanjem robe koja će biti univerzalni ekvivalent razmjene na svim teritorijama, koja će izražavati vrijednost svih drugih vrsta roba i koja će olakšati i ubrzati komukikaciju između učesnika razmjene.
U takvim uslovima kao sredstvo razmjene javlja se novac, za koji se razmjenjuju sve robe i u kome sve robe izražavaju svoju vrijednost. Na različitim područjima, ulogu novca kao sredstva razmjene, obavljale su različite robe (koža, zlato, bakar, dijamanti, srebro, žito i sl.) sve do 19. vijeka, kad ulogu novca i univerzalnog ekvivalneta razmjene preuzima zlato, kao rezultat dugogodišnje razmjene i posebnih karakteristika.
Zlato se kao univerzalni ekvivalent razmjene u obliku kovanog novca koristio sve do kraja 19. vijeka, kad se zbog oskudnih prirodnih resursa i ograničene količine zlata umjesto kovanog novca pojavljuje papirni novac.
Papirni novac je u početku imao potpuno pokriće u zlatu, međutim, od I svjetskog rata, a posebno poslije Velike ekonomske krize iz 1929. godine[1], mnoge države napuštaju koncept pokrića papirnog novca u zlatu, tako da danas u svijetskoj trgovini, ni u jednoj zemlji ne postoji konvertibilnost novca u zlatu.
Danas se kao novac javljaju novčani znaci, koji su zakonskim propisima proglašeni kao zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji, u smislu, da ih svako lice mora da primi i da sa njima može da izvršava svoje obaveze.
U našoj zemlji emisiju novca vrši samo Centralna banka BiH.

3.FUNKCIJE NOVCA
Novac se definiše kao roba koja ima svoju upotrebnu vrijednost i vrijednost, ima mogućnost da u robnom prometu obavlja određene funkcije i to kao:
-sredstvo razmjene
-mjera vrijednosti
-sredstvo plaćanja i
-kao blago

3.1.Novac kao sredstvo razmjene
Funkcija novca kao sredstva razmjene je jedna od najvažnijih i najstarijih funkcija novca, na osnovu koje se i određuje definicija novca kao opšteprihvaćenog sredstva razmjene ili sredstva plaćanja[2].
Do nastanka novca razmjena robe obavlja se direktno, neposrednom razmjenom robe za robu, odnosno trampom. Pojavom novca na višem stepenu razvijenosti robne proizvodnje, roba se razmjenjuje, prodaje, za novac, za koji se kupuje druga roba, a dati robni promet ima oblik

roba-novac-roba
ili
R-N-R

Uvođenjem novca kao sredstva razmjene, u robnom prometu, dolazi do razdvajanja, prodaje od kupovine, tako da u robnom prometu razlikuje dvije faze:
-faza prodaje-u kojoj se vrši razmjena robe za novac (R-N) i
-faza kupovine-u kojoj se za primljeni novac vrši kupovina druge robe. (N-R)

3.2.Novac kao mjera vrijednosti
Osnovni smisao funkcije novca kao mjere vrijednosti je da se pomoću novca izražava vrijednosti svih roba i da sve robe preko novca postaju ekvivalentno jednake i ekvivalentno uporedive.
Ovo svojstvo novca da sve robe preko novca postaju kvalitativno jednake i kvantitativno uporedive, ogleda se u činjenici da se veličina virjednosti robe izražava pomoću novca i pomoću novca robe se kvantitativno porede. Veličina vrijednosti robe izražena u novcu, većoj ili manjoj količini novca, predstavlja cijenu robe, odnosno, količina novca koji je potrebno dati kao protivvrijednost, da bi se neka roba kupila, naziva se cijenom robe.
U savremenim uslovima kada se u opticaju nalazi gotov i depozitni novac, funkcija novca kao mjere vrijednosti transformiše se u obračunsku jedinicu, odnosno sredstvo pomoću koga se izražava cijena robe ili usluge. Cijena je novčani izraz veličine vrijednosti robe.
Svaka zemlja utvrđuje svoju sopstvenu obračunsku (novčanu) jedinicu u kojoj se izražavaju cijene svih drugih roba ili usluga na domaćem tržištu.[3]

3.3.Novac kao sredstvo plaćanja
Funkcija novca kao sredstva plaćanja ili sredstva odloženog plaćanja pojavljuje se kao rezultat kreditnih odnosa i ista je vezana za kredit, odnosno kreditne transakcije. Pojava novca, razvoj robne prozivodnje i sam robni promet, uslovili su postepeno odvajanje čina kupovine od čina plaćanja. Odvajanje čina kupovine od čina plaćanja sastoji se u tome da kupac dobija robu, a da plaćanje iste vrši naknadno u ugovorenom roku. Ovakva vrsta prodaje naziva se prodaja robe na kredit ili na odloženo plaćanje. U momentu prodaje novac nije fizički prisutan i ne obavlja funkciju sredstva razmjene, već se u novcu izražava vrijednost prodate robe, što znači da obavlja funciju mjere vrijednosti. Novac funkciju sredstava plaćanja, odnosno sredstava odloženog plaćanja, obavlja kada dospije rok za plaćanje robe.

3.4.Novac kao blago
Funkcija novca kao blaga ili bogatstva naziva se još i funkcija novca kao zaliha vrijednosti, a koja proizilazi iz svojstava novca da se za novac može kupiti bilo koja roba, kao i iz nastojanja pojedinaca da svoje zalihe vrijednosti čuvaju u novcu. Novac dobiven od prodaje robe ili vršenja usluga može se iskoristiti za navaku neophodne druge robe ili čuvati kao zaliha za kasniju nabavku robe ili izmirenja obaveza, odnosno plaćanje dugova u budućnosti. Ova funkcija novca je pretpostavka razvoja kreditnih odnosa. Pojavom slobodnih novčanih sredstava kao rezultat prodaje robe ili usluge, njihovo držanje u obliku zaliha na računima kod banaka, omogućili su da se na osnovu njih daju krediti drugim licima.
Novac prestaje da vrši funkciju blaga ili zaliha vrijednosti u momentu ulaganja slobodnih novčanih sredstava u druge alternativne oblike novca.

4.OBLICI NOVCA
U opticaju postoje različiti oblici novca, a osnovna podjela novca je prema pojavnom obliku na :
-kovani ili metalni novac
-papirni novac i
-depozitni novac

 4.1. Kovani ili metalni novac
Najstariji olik novca je kovani ili metalni novac, pod kojim se podrazumjeva sav novac u obliku kovanica. Veći stepen razvijenosti robne proizvodnje, potreba za lakšim odvijanjem robnog prometa u kome zlato ima ulogu novca, teškoće u mjerenju i određivanju kvaliteta zlata, koje se nalazi u različitim oblicima i sl. uslovi su uvođenja metalnog oblika novca.
Kovani novac čiju masu, oblik, naziv i kvalitet određuje država naziva se moneta.

 4.2. Papirni novac
Vijekovna upotreba zlatnog i srebrnog novca u robnom primetu, koja je imala za posljedicu da u opticaju funkcionišu monete koje su izlizane i znatno oštećene, koje su po težini manje od puno vrijednijih moneta, a izražavaju istu vrijednost, uslovila je pojavu papirnog novca, koji je u suštini, novčani znak-reprezent poljoprivrednog novca.
Papirnom novcu prethodile su banknote, pismene potvrde koje su banke izdavale i kojima su potvrđivale količinu zlata koju su primili na čuvanje. Banknote, koje su svoje pokriće imale u zlatu, lako su se u banci konvertovale, pretvarale, u zlato.
Sprecifičnost papirnog novca sastoji se u tome da on, koji sam po sebi ima zanemarljivu vrijednost, od države dobija znatno veću, reprezentativnu vrijednost sa kojom učestvuje u razmjeni.
Kao i kovani novac i papirni novac, država proglašava zakonskim sredstvom plaćanja, propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i sl. po osnovu čega se papirni novac jedne zemlje razlikuje od papirnog novca druge zemlje.
Kovani novac i papirni novac zajedno predstavljaju gotov novac.

4.3.  Depozitni novac
Treći, pojavni oblik novca je depozitni (bankarski, kreditni, žiralni) novac.
Depozitni novac se u literaturi definiše kao potraživanje od depozitne (poslovne) banke,odnosno, novac koji se nalazi na računima ili na čuvanju kod poslovnih banaka i koji se brzo može pretvoriti u gotov novac (kovanice ili papirni novac ).
Čuvanje novca u poslovnim bankama, na jednoj strani i težnja za razvojem proizvodnje i robnog  prometa na drugoj strani, uslovili su da banke na bazi depozita jednih odobravaju kredite drugima uz obavezu zajmoprimca da odobreni iznos kredita vrati u određenom vremenskom periodu i uz određenu kamatu.
U okviru depozitnog novca razlikujemo različite odlike – od različitih oblika depozita i štednje,mjenica,čekova i sl., do elektronskih kartica, elektronskog novca kao rezultata inovacija izvršenih u oblasti tehnologije platnog prometa.


5.NOVČANA MASA

Jedno od značajnih pitanja u vezi sa novcem i njegovim oblicima, je pitanje novčane mase.
Novčana masa se definiše kao finansijsko potraživanje nebankarskog sektroa (privrede,stanovništva i države) od sektora banaka i to samo ona finansijska potraživanja  koja mogu da vrše funkciju plaćanja u domaćem ekonomskom sistemu, a to su gotov novac u opticaju i transakcioni depoziti ili depoziti po viđenju.
Gotov novac u opticaju čine kovanice i papirni novac zajedno.
Transakcione depozite ili depozite po viđenju čine sredstva građana i preduzeća koja se nalaze na računima kod poslovnih banaka i koja se lako i brzo mogu koristiti za plaćanje.
Transakcioni depoziti ili depoziti po viđenu nazivaju se još neoročeni depoziti, a to su: sredstva na žiro i tekućim računima stanovništva, sredstva na poslovnim računima preduzeća, ustanova i države.
Za razliku od depozita po viđenju, oročeni depoziti su depoziti oročeni na određeni vremenski period, koji se ne mogu odmah upotrebljavati u razmjeni, ali se mogu relativno lako raskidom ugovora o oročenju, pretvoriti u depozite po viđenju.

6.KOLIČINA NOVCA U OPTICAJU
Za nesmetano odvijanje robne razmjene veoma je važno pitanje potrebne količine novca u prometu.
Potrebna količina novca u robnom prometu definiše se kao količina novca koja omogućava nesmetano odvijanje prometa, odnosno, nesmetanu realizaciju robe na tržištu.
Kao osnovni faktor za određivanje količine novca u opticaju uzimaju se:
-ukupna vrijednost roba u prometu (količina roba u prometu pomnožena sa cijenama)
-vrijednost roba koja se daje na kredit (količina roba koja se daje na kredit pomnožena sa cijenama)
-vrijednost roba koja dospjevaju na plaćanje po osnovu ranije kupljene robe na kredit
-vrijednost robe koje će biti međusobno ramjenjene (prebijanje obaveza i potraživanja)
-vrijednost robe koje će biti plaćene bezgotovinski (prenosom depozita sa jednog računa na drugi )
-vrijednost robe koja će biti plaćena iz kredita-sredstava poslovnih banaka
-brzina opticaja novca.
Brzina opticaja novca definiše se kao brzina kojom se odvija razmjena roba,mogućnost da  jedna novčanica može više puta da se iskoristi kao sredstvo kupovine ili plaćanja, i ukoliko je brzina opticaja novca veća, to će biti potrebna i manja količina novca u opticaju.
Budući da je tržišne transakcije teško mjeriti, utvrđivanje potrebne količine novca u opticaju vrši na osnovu procjene navedenih faktora.

7.PARITET NOVCA I DEVIZNI KURS
Liberalizacija spoljnotrgovinske razmjene, jačanje međunarodne razmjene i prodaja sve većeg broja roba izvan zemlje proizvodnje, uslovili su potrebu da se na svjetskom tržištu utvrdi paritet različite valute. Koliko će se jedinica valute jedne zemlje  dobiti za jedinicu valute druge zemlje, određuje se putem pariteta novca.
Utvrđivanjem pariteta valute različitih zemalja može se vršiti na nekoliko načina i to:
-na bazi cijene zlata u pojedinim zemljama
-putem takozvane korpe dobara i
-putem svjetske berze novca.
Najrašireniji metod utvrđivanja pariteta valute je putem svjetske berze novca, gdje se na osnovu ponude i potražnje, odnosno, na osnovu količine novca u opticaju (ponuda) i povjerenja kupaca u pojedinu valutu (tražnja) utvrđuje paritet različitih valuta.
Mogućnost da se jedna valuta zamjeni za drugu valutu naziva se konvertibilnost valuta, a cijena strane valute izražena u domaćem novcu, naziva se devizni kurs.U praksi postoje dva načina utvrđivanja deviznog kursa: fiksni kurs i fluktuirajući kurs.
Fiksni kurs se utvrđuje uglavnom u zamljama u kojima ne postoji slobodno djelovanje tržišta i u kojima država propisuje kurseve stranih valuta.
Nasuprot fiksnom kursu, fluktuirajući ili plivajući kurs se javlja u zemljama sa razvijenim finansijskim institucijama i razvijenim i slobodnim tržištem novca, na kome slobodno djeluju zakoni tržišta.
Zavisno od promjena odnosa domaće valute u odnosu na stranu valutu, govorimo o:
-devalvaciji-smanjenje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu i
-revalvacija-povećanje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu ( suprotan proces od devalvacije ).

8.BANKARSTVO
Kao što je već istaknuto, na količinu novca u opticaju značajan uticaj ima bankasrski sistem koji obuhvata:
-poslovne banke i
-centralnu banku.
Poslovne banke su finansijski posrednici između lica koja štede i lica kojima je novac potreban na određeno vrijeme radi potrošnje ili investicija , odnosno, poslovne banke su posrednici između zajmodavaca i zajmoprimaca. Zajmoprimci su pojedinci, preduzeća, država, kojima nedostaje novac u određenom vremenu i koji su spremni da angažuju tuđi novac uz određenu naknadu koja se naziva kamata. U okviru kamate na angažovana ili korištena sredstva razlikujemo :
-aktivnu kamatu-kamatu koju banka naplaćuje, odnosno, obračunava zajmoprimcima i
-pasivnu kamatu-kamatu koji banka plaća zajmodavcnima.
Razilika između aktivne i pasivne kamate predstavlja dobit za poslovnu banku. Jedan od osnovnih karakteristika banke je zakonska obaveze formiranja obaveznih rezervi za pokriće svakodnevnog poslovanja.
Centralna banka emituje novac, gotov novac, a početna masa novca koji emituje centralna banka naziva se promarni novac ili monetarna osnova na kojoj se gradi  cjelokupna novčana masa jedne zemlje. Svaka savremena država ima centralnu banku čiji je osnovni zadatak da kontroliše ponudu novca i kreditne uslove u zemlji, a tu kontrolu centralna banka obavlja putem instrumenata monetarne politike i to putem:
-operacija  na otvorenom tržištu (povlačenjem novca iz opticaja prodajom dijela državnih papira)
-politikom diskontnih stopa (obračunom kamate na posuđene rezerve poslovnim bankama) i
-politikom obaveznih rezervi (povećanjem stope obaveznih rezervi u cilju povlačenja novca iz opticaja)
U BiH zakonom je definisano da Centralna banka BiH ne može da se uključuje u operacije na tržištu novca kapitala i da ne može davati kredite bankarskom i vladinom sektoru. Što znači da Centralna banka ponudu novca kontroliše politikom obaveznih rezervi, odnosno visinom stope obaveznih rezervi.
Za utvrđivanje količine novca u opticaju značajno je pitanje tražnje za novcem, odnosno, pitanje faktora koji utiču na tražnju za novcem. Dva osnovna faktora koji determišu tražnju za novcem:
-obim privredne aktovnosti i
-kamatna stopa.
Što je veći obim privredne aktivnosti to je i veća tražnja za novcem i obratno.
Kamata predstavlja naknadu za korištenje posuđenih sredstava ili trošak posuđivanja sredstava. Ukoliko je kamata na posuđena sredstva manja, to je potražnja za novcem veća i obratno.

9.INFLACIJA

Za privredu svake zemlja veoma je značajno da postoji ravnoteža , usklađenost, između proizvodnje i potrošnje, odnosno, da je robni promet usklađen sa novčanim opticajem.
Međutim, ukoliko se pod uticajem različitih faktora u opticaju nađe više novaca što je potrebno za normalno funksionisanje provrede, dolazi do narušavanja monetarne ravnoteže, što se naziva inflacija.
Inflacija se ogleda u porastu opšteg nivoa cijena i padu kupovne moći novčane jedinice. Kupovna moć novčane jedinice ogleda se u određenoj količini robe i usluge koja se može dobiti za datu novčanu jedinicu.[4]
Zavisno od toga koji faktori su uslovili inflaciju, utvrđuju se i mjere za stabilizaciju cijena. Ukoliko je inflacija nastala kao menetarni fenomen, odnosno, kao posljedica prekomjerne emisije novca, centralna banka ima ključnu ulogu u stabiliziciji cijena i ista treba da preduzme mjere i smanji količinu novca u opticaju.
Suprotno inflaciji je deflacija, koja nastaje kada opšti nivo cijena pada, odnosno, kada se u opticaju nalazi manja količina novca od potrebne.


ZAKLJUČAK
Razmjena proizvodnih dobara ili usluga vrši se na tržištu. Pod pojmom tržišta podrazumjevaju se mahanizmi putem kojih se susreću kupci i proizvođači da bi razmijenili proizvode i usluge za novac.
Novac kao ekonomska kategorija, može se definisati kao opštepriznato ili opšteprihvatljino sredstvo razmjene koje se koristi pri plaćanju robe i usluge.
Novac kao roba koja ima svoju upotrebnu vrijednost i vrijednost, za razliku od drugih roba obavlja određene funkcije u robnom prometu i to kao: sredstvo razmjene, mjera vrijednosti, sredstvo plaćanja, i kao blago. Država kao glavi regulator novca u zemlji, proglašava novac zakonskim sredstvom plaćanja, utvrđuje oblike novca, njihovu veličinu, boju, apeone, i sl. po osnovu čega se novac jedne zemlje razlikuje od novca druge zemlje.
Osnovni oblici novca su: metalni novac ili kovanice, papirni novac i depozitni novac.
Kovani novac i papirni novac zajeno predstavljaju gotov novac , a kovani novac čiju masu, oblik, naziv i kvalitet oređuje država naziva se moneta.
Za samo postojanje novca, njegovu ulogu u provredi i društvu vezano je i pitanje:
-         količine novca u opticaju i
-         paritet valuta i devizni kurs.
 Potrebna količina novca u robnom prometu definiše se kao količina novca koja     omogućava nesmetano odvijanje prometa, odnosano, nesmetanu realizaciju roba na tržištu. U uslovima liberalizacije trgovine, slobodne međunarodne razmjene dobara i usluga između zemalja, značajno pitanje je i pitanje pariteta valute i deviznog kursa.
Koliko će se jedinica valute jene zemlje dobiti za jedinicu valute druge zemlje, određuje se putem pariteta novca. Cijena strane valute izražena u domaćem novcu , naziva se sedvizni kurs.
U praksi postoje dva načina utvrđivanja deviznog kursa:
-fiksni kurs (devizni kurs utvrđuje država) i
-fluktuirajući kurs ili plivajući kurs , koji se formira na osnovu slobodnog djelovanja zakoni tržišta, a javlja se u zemljama sa razvijenim finansijskim institucijama i razvijenim slobodnim tržištem novca.

    
LITERATURA:

  1. Prof. Dr. Jovan B. Dušanić ,, Novac“ Zadužbina Andrejevič, Beograd 2001. godina
  2. Dr Jovan Sejmenović, Dunja Mirjanić: „Finansijska tržišta – Tržište novca i kapitala“, Banja Luka, 2009. g.
  3. Prof. Dr. Novo Plakalović ,, Monetarna ekonomija ( teorija institucije i politika)“ , Srpsko Sarajevo, 2004. g.
  4. Prof. Dr. Žarko Ristić, Jovica Marković ,, Tržište Novca i kapitala “ 
  5. http://bs.wikipedia.org/wiki/Novac















[1] Velika kriza (poznata još kao Velika depresija) je globalni ekonomski krah koje je počeo 1928. god. i trajao 1939. god. Počela je u SAD padom berze 29. oktobra 1929. god. Rezultovala drastičnim padom autputa, dramatičnim rastom nezaposlenosti i akutnom deflacijom
[2] Adam Smith piše 1776 godine u „Bogatstvcu naroda“ o nastanku i upotrebi novca: Kada se podjela rada jednom uvede ostaje veoma malen dio potreba koje čovjek može podmiriti proizvodom vlastitog rada.
[3] Prof. Dr Novo Plakalović – „Monetarna ekonomija (teorije, institucije i politika)“, Srpsko Sarajevo, 2004. god.
  1. [4] Prof. Dr. Jovan B. Dušanić ,, Novac“ Zadužbina Andrejevič, Beograd 2001. godina

Nema komentara:

Objavi komentar